I naša I. ima velike šanse ostati solo, obzirom na godine (na koje se neprestano izvlačimo). Ja, također uživam u usmjeravanju svoje kompletne energije ka tom malom biću i, moram priznati, da ni meni ni MM ne fali drugo. Takav smo mi par oduvijek, bili smo bez djece 15 prelijepih godina, i mislim da smo sa I. dali (i dajemo) svoj maksimum što se tiče roditeljstva. Jedino nam je malo (a ponekad i puno) bed zbog nje, ali vjerujem da ćemo joj to uspjeti objasniti (s vremenom).

Tia i Kate, nije da vas nagovaram, al znam da sam se i ja bila nečkala (taman smo s R počeli hvatat komod- pa je bilo: hoćemo- nećemo) i moram vam reć da nitko sretniji od mene i MM što smo odlučili da R neće ostat sam. Kad samo vidite kako su oni sretni, koliko se vole, koliko bi sve dali jedan za drugoga...Sjećam se kad je L bila tek godnu dana, R je nekome rekao mamu i tatu volim, al seku BAŠ VOLIM! I tako i je!!! Htjeli mi to priznat ili ne svaki je jedinac - baš jedinac. Svijet se vrti oko njega makar se mi trudili usadit im i druge kvalitete, oni su ipak naučeni da su centar svijeta, da je normalno npr. da je i zadnja vočka u zdjeli njihova, da su mama i tata tu uvijek samo i jedino za njih, da je sve podređeno njima.
Ja sad nemam osjećaj da ne stignem se apsolutno posvetit- imaju vrijeme kad svatko od njih želi imat nas samo za sebe, al imaju i trenutaka kad se oni mogu zajedno družit pa tako i mi dobijemo vrijeme za neke svoje stvari. Dok je R bio sam stalno smo se mi morali igrat, bavit s njim. Kad je L bila mala R je bio gušt "igrat" s njom i zabavljat ju, a ja sam imala više vremena nego kad je on bio mali.

Da Rola tako je i kod nas,naša djeca imaju svoje druženje i ostane vremena za nas dvoje.
Ja imam četvero ali moja djeca kažu da im treba još jedno ,kad ih upitam zašto pa ako igraju nogomet
dvoje brani a samo dvoje igra " i to je glupo" treba im još koje da se zaigraju.
Kad se igraju sa prijateljima to je druga priča ali treba im za doma,kad nisu prijatelji kod njih.

a Dragice, prejaki ste...

Stvar je u tome, da ja uopće ne sumnjam da više djece donosi više blagodati i da je to zdravije za cijelu obitelj. I ja sam mislila da ću svakako imati barem dvoje, ali moram priznati da mi se život nakon I. promijenio i više nego što sam očekivala. Nekako sam uvijek zamišljala da ću uspjeti uskladiti roditeljstvo sa aktivnostima kojima sam se ranije bavila, ali ništa od toga. Pretpostavljam da je stvar u mojim organizacijskim sposobnostima koje unatoč naporima nisam uspjela unaprijediti. I tako, došla sam do zaključka da se moram odlučiti - ili drugo dijete ili komoditet (čitaj: putovanja, sport, druženja, spavanje...). Znam da zvuči krajnje sebično, ali nismo svi isti, zašto lagati sebi i drugima?
Da stvar bude gora, i MM je u istoj dilemi. Ne kažem da smo odustali, imamo puno trenutaka kada nam to uvrstimo u najkratkoročnije planove. A odmah zatim, promjena plana. Ipak, vjerujem da ćemo u konačnici barem pokušati, pa kako bude. Ako nije suđeno unutar narednih godinu-dvije, nastavljamo dalje u troje, jednako zadovoljni.

Naravno Tia nismo svi isti,
i nebi ni bilo dobro da svi želimo po četvero djece kao ja,zamisli kakva bi gužva nastala
Ja volim djecu i da mi je koja godina manje sigurno bi rodila još jedno ako nebi bili opet duplići pa dobila dvoje.
moja sestra ima samo dvoje i to joj je kaže previše,jednostavno nije osoba koja može skakati i po noći i po danju.
Tako da bitno da si ti sretna i tvoja obitelj,a tvoja I je sigurno presretno dijete bez obzira što je jedinica,ima to i svojih prednosti.
Zato opusti se i uživaj.

Tia, ja ti samo mogu reći da uz dvoje imam više vremena za komod nego s jednim.
A kako si i sama rekla - nismo svi isti- ja gledam L kumu koja je svoje dvije cure već do 2. god. nekako sve naučila- jele su same, oblačile se, išle na WC, za sve samostalno...oni su od kad je mlađa imala 2 god i starija 4 proputovali sigurno pola svijeta, išli navečer van, na sportove, druženja- šta s njima, šta bi ih čuvala baka. A, opet jedna moj prijateljica ima djecu koja su sada 9 i 6,5 god i ona im dan danas veže tenisice, provjerava kako su se obukli, mlađeg hrani, prati u stopu, bez njih nigdje. Njoj je muka uć s njima u dučan, tramvaj- koma! Njihov odlazak na more ili izlet je tragedija, a onima gušt, veselje, svakodnevnica!
Sve je kako si posložimo u glavi. Ako nam je teško sve će nam bit drama!

Kad smo kod priprema za školu - mi smo danas obavili školskog dispanzera.
Najprije sam ja trebala kod sestre reć svu obiteljsku amnezu, Roko je kod dr. trebao: nacrtat čovjeka, pokazivat strane svijeta, gore-dolje, lijevo-desno, pokazivat dijelove tijela, ponavljat rečenice, prepričat priču, nastavljao niz (kao u radnim bilježnicama), provjeravala mu je sluh, hod (nije skakao zbog koljena!!!), pregledala ga je, vagali su ga, mjerili visinu, tlak. Dr se oduševila s njim. Ja sam morala navest njegove osobine- to me dočekalo nespremnu!
Napomenula nam je da od dr.H trebamo dobit potvrdu za ne-cjepljenje i za tjelesni- šta može tj. kad ne može- što i u kojoj mjeri.
Ostalo nas čeka u školi tamo ima ponovo provjere.
I naravno - spreman je za školicu!!!

Super Rola jedna briga manje,jela da.
Školski dispanzeri su izgleda svaki za sebe,i moja M je prošle g sve napravljeno kao i kod vas,naravno uz
očni pregled ustvari više nekako dali dobro vidi.
I puno više razgovarala sa njom,sad imam opet upis sa drugim sinom,ali nemam nervozu jer on je puno drugačiji od nje.
I njemu je sve nekako lako i na sve ima spreman odgovor.

Da, točno dragice, zaboravila sam napisat i kontrolu vida. One znakiče E u svim smjerovima, al i slova i brojeve- tako da usput valjda provjere i znanje slova i brojki. Roko se još naknadno sjetio da je odgovarao kod dr na suprotnosti. (Ona kaže bijelo- on crno i tako...)

Super ste vi to odradili

Nećete vjerovati, ali ja se još sjećam svojeg testiranja za školu, a i dana kada je stigla obavijest da sam primljena - imala sam tek navršenih 6 i jurila sam sa tim papirom po cijelom susjedstvu, baš sam bila presretna... Zaista je zakon to školsko doba. Eto, postala sam kao moja mama, bolje se sjećam djetinjstva nego ... što sam ono htjela reći?

Znaš Tia nekaže se zabadava.
"Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba".
Bar se tako govorilo kad sam ja išla u školu a bilo je to

Joj, a meni se sad to čini da R prestaje ono bezbrižno razdoblje, kad se mogao u vrtiću igrat do besvjesti, kad krene žrvanj obaveza - gotovo je!

Ima obaveza ali ima i zabave,puno više nego u vrtiću,jer tako kaže moja M,
u vrtiću je uvjek isto,ali u školi nije.
Uče nešto novo,odlaze na izlete,kazališta,a ima vremena i za igru.
Znam da je najbolje pokušati biti oduševljen bar da oni to vide,jer kako god mi imamo pogled na obaveze i
školu tako i oni doživljavaju.
Nemoj se brinuti vidjet ćeš da će i zabave i igre biti dovoljno,i da će R biti bez obzira na sve i dalje sretan i zadovoljan.