Epstein Barrov virus (EBV)

humani herpesvirus ubikvitaran u općoj populaciji. Poput drugih herpesvirusa ima latentnu i produktivnu fazu životnog ciklusa. U EBV-infekciji razvijaju se protutijela na različite antigene. Dijagnoza i definiranje statusa EBV-infekcije mogući su zbog karakterističnog odgovora specifičnih protutijela koja se mogu određivati komercijalno dostupnim testovima. U primarnoj infekciji počinju se stvarati protutijela IgM i IgG na virusni kapsidni antigen (VCA), detektiraju se protutijela na rane antigene (EA), a izostaju protutijela IgG za EBNA. Protutijela za EBNA i VCA pokazatelj su ranije EBV-infekcije. Reaktivaciju EBV obilježava visoki titar protutijela za EA, porast protutijela za VCA i ranija prisutnost protutijela za EBNA. Kontrola replikacije EBV primarno je posredovana citotoksičnim T-limfocitima i specifičnim protutijelima za EBV-antigene.
Akutnu EBV-infekciju karakterizira samoograničavajuća proliferacija pomoćničkih CD4+ te poglavito citotoksičnih CD8+ T-limfocita. Citotoksični CD8+ T-limfociti uništavaju EBV-om zaražene B-limfocite i na taj način eliminiraju akutnu infekciju nakon čega slijedi doživotna latentna infekcija. Posljednjih se godina sve više istražuje EBV-specifična stanična imunost primjenom nove tehnologije MHC tetrametra. U akutnoj fazi EBV-infekcije dolazi do intenzivne proliferacije CD8+ T-limfocita specifičnih za litičke, ali i za latentne epitope ovog virusa. Određivanje EBV-specifične imunosti posebno je značajno za istraživanje patogeneze, ranu dijagnostiku te imunoterapiju post-transplantacijske limfoproliferativne bolesti.

Inkubacija s EBV (Epstein- Barr virus) traje od 5 do 15 dana. Danas se zna da EBV nakon infekcije, bila ona aktivna ili prikrivena može ostati u stanicama ždrijela dugo, možda i doživotno, te na taj način izlučivati u slini.takovi pojedinci mogi predstavljati izvor zaraze. Povišenje vrijednosti jetrenih enzima (tzv. EBV hepatitis) jedna je od najčešćih komplikacija u sklopu infekciozne mononukleoze, ali uglavnom bez osobitih posljedica.

Osteopenija

gustoća kostiju je manja od normalne, ali nije tako niska da bi se klasificirala kao osteoporoza. Osteopenija napreduje tiho, asimptomatski, ali se rizik prijeloma povećava, kako se gustoća kostiju smanjuje.
Najvažnija metoda u dijagnostici osteopenije i osteoporoze je svakako denzitometrija (DXA – dvoenergetska apsorpciometrija x-zraka).
Druga metoda, koja se koristi kao metoda probira za grubu procjenu rizika prijeloma je ultrazvuk. Njezina velika prednost je što nema zračenja, međutim rezultati nisu tako precizni kao kod DXA, stoga DXA ostaje i dalje zlatni standard u postavljanju dijagnoze osteopenije i osteoporoze.

Neki lijekovi su povezani s gubitkom kosti npr. kortikosteroidi, citostatici.

URIN - Urinokultura

Mikrobiološka pretraga urina - popularno zvana urinokultura. Kod nje određujemo broj bakterija i ako je potrebno testiramo osjetljivost bakterija na antibiotike. U urinu trakom određujemo razinu nitrita i leukocitne esteraze, a gledamo i sediment urina.

Urin treba donijeti u sterilnoj posudi (kupiti u ljekarni ili doći u mikrobiološki laboratorij po nju). Urin se daje kod kuće. Uzorak nije pouzdan ako nije dan po protokolu (opisano niže).

"KAKO UZETI UZORAK URINA ( MOKRAÆE ) DA BI SE NAPRAVILA BAKTERIOLOŠKA PRETRAGA ( URINOKULTURA ) ?"

Da bi se napravila bakteriološka pretraga urina ( urinokultura ) uzima se prvi jutarnji urin i to njegov "čisti" srednji mlaz (ili urin koji je barem 4 sata bio u mokraćnom mjehuru).

Prvi jutarnji urin uzorak je urina izmokren odmah nakon cijelonoćnog spavanja, neposredno prije doručka ili drugih aktivnosti. Preporuča se da bude izmokren nakon 8 satnog ležanja i ne manje od 4 sata zadržan u mokraćnom mjehuru (ako je mokraćni mjehur pražnjen ranije tijekom noći).

Urin srednjeg mlaza (ili čisto uhvaćeni urin) predstavlja srednji dio izmokrenog urina. Prvi se dio odbacuje budući da je uvijek kontaminiran fiziološkom florom uretre (tj. bakterijama koje se nalaze na početku mokraćne cijevi te na vanjskom spolovilu).

Nakon uzimanja uzorka posudicu pažljivo zatvoriti pazeći da se rukama ne kontaminira unutrašnjost posudice i čep. Uzorak ne smije duže od 2 sata ostati na sobnoj temperaturi. Ako se za to vrijeme ne može stići u mikrobiološki laboratorij, može se 24 sata čuvati na +4°C (tj. u hladnjaku ili na hladnom mjestu).

POSTUPAK UZIMANJA SREDNJEG MLAZA URINA (MOKRAÆE) U ŽENA

1. Oprati ruke sapunom
2. Raširiti prstima velike usne spolovila
3. Oprati vanjsko spolovilo vodom
4. Ispustiti prvi mlaz urina
5. U posudicu izmokriti, ne prekidajući tijek mlaza, otprilike 1/2 dcl urina

POSTUPAK UZIMANJA SREDNJEG MLAZA URINA (MOKRAÆE) U MUŠKARACA

1. Oprati ruke sapunom
2. Povući kožni nabor
3. Oprati završetak spolovila (penisa) vodom
4. Ispustiti prvi mlaz urina
5. U posudicu izmokriti, ne prekidajući tijek mlaza, otprilike 1/2 dcl urina

Biološki lijekovi - novost u liječenju bolesnika s upalnim reumatskim bolestima
Piše: doc. dr. sc. Simeon Grazio, dr. med., fizijatar-reumatolog Predstojnik Klinike za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Klinička bolnica "Sestre milosrdnice", Zagreb

Liječenje bolesnika s tim bolestima je složeno, a općenito uključuje jedan ili više lijekova, fizikalnu terapiju, medicinsku gimnastiku te mjere zaštite
zglobova. Terapijski pristup mora biti prilagođen svakom bolesniku ponaosob, a ovisi o brojnim čimbenicima kao što su: vrstaartritisa, njegova težina i proširenost, druge prisutne bolesti, ali i dob bolesnika, njegovo zanimanje, aktivnosti svakodnevnog života, njegova očekivanja i dr.

Temelj liječenja najčešćih upalnih reumatskih bolesti su antireumaticikoji mijenjaju tijek bolesti. Kako im samo ime govori oni usporavaju napredovanje bolesti (engl. disease modifying antirheumatic drugs, skr. DMARD-s). Njihovo djelovanje razmjerno je sporo pa se nazivaju i sporodjelujući lijekovi (engl. slow acting antirheumatic drugs, skr. SAARD-s). U nas se za te lijekovi često rabi i naziv temeljni antireumatici. Primjenjuju se većinom u obliku tableta, rjeđe injekcija, a u pravilu ih propisuje subspecijalist reumatolog. Kako je većina upalnih reumatskih bolesti dugotrajna i ti se lijekovi u pravilu uzimaju dugo (obično više godina). Načelo je da se uzimaju toliko dugo dok djeluju ili dok se eventualno ne pojave nuspojave koje bi zahtijevale prekid njihove primjene, a o čemu odlučuje liječnik.
Djelovanje antireumatskih lijekova koji mijenjaju tijek bolesti očituje se smanjenjem bolova i oteklina zglobova, smanjenjem jutarnje zakočenosti,kao i općeg umora,kožnih promjena (npr. u psorijatičnom artritisu), povišene tjelesne temperature itd. Povoljni učinci očituju se i u poboljšanju nalaza laboratorijskih pretraga i usporenju progresije rendgenski vidljivog oštećenja zglobova. Neki od lijekova koji mijenjaju tijek upalnih reumatskih bolesti služe i za liječenje drugih bolesti. Na primjer, citostatici se uglavnom rabe u liječenju različitih zloćudnih bolesti (npr. karcinom, limfom, leukemija), ali njihova primjena u malim dozama povoljno djeluje na upalne procese u reumatskim bolestima kao što su reumatoidni ili psorijatični artritis. Takve male doze citostatika koje se rabe u reumatologiji najčešće ne izazivaju znatnije nuspojave. Slično je i s nekim drugim temeljnim antireumaticima koji se primjenjuju u liječenju upalnih bolesti crijeva ili psorijaze.
Antireumatski lijekovi koji mijenjaju tijek bolesti vrlo se često kombiniraju s drugim lijekovima, kao što su lijekovi protiv bolova (analgetici), nesteroidni antireumatici ili glukokortikoidi. U nekim se slučajevima, kada to liječnik specijalist procijeni, primjenjuje kombinacija dvaju ili više antireumatskih lijekova koji mijenjaju tijek bolesti.
Liječenje upalnih reumatskih bolesti je učinkovitije što se s njim započne u ranijoj fazi bolesti, odnosno, dok još nisu uznapredovale strukturne promjene zglobova i okolnihstruktura. Kako antireumatski lijekovi koji mijenjaju tijek bolesti pripadaju različitim kemijskim grupama, relativno širok izbor obično nam omogućuje da se za svakoga bolesnika nađe odgovarajući lijek, što istodobno smanjuje broj i težinu nuspojava.

U novije vrijeme pojavila se grupa lijekova u liječenju upalnih reumatskih bolesti koja je bitno učinkovitija nego dosadašnji lijekovi, a to su tzv. biološki lijekovi. Naziv je nastao zbog toga što ti lijekovi djeluju tako da oponašaju procese u organizmu, samo, naravno, u pojačanom obliku. Naime, nove terapijske strategije u reumatologiji razvile su se zahvaljujući sve boljem razumijevanju patofiziološkog procesa bolesti. Upoznavanje uloge pojedinih biološki aktivnih tvari u upalnom procesu rezultiralo njihovom terapijskom primjenom, odnosno, primjenom njihovih blokatora (antagonista).
Danas se u svijetu naširoko upotrebljavaju lijekovi kao što su monoklonska protutijela protiv molekula koje utječu na razvoj i održavanje upale u reumatskim bolestima. Najvažniji stimulator upale u zglobovima i zglobnim ovojnicama bolesnika s upalnim reumatskim bolestima jest čimbenik tumorske nekroze - alfa (engl. Tumor necrosisfactor - alfa, skr.TNF - ). Primjenom monoklonskog protutijela usmjerenoga prema TNF - , kao što su infliksimab ili adalimumaba, blokira se upala. To rezultira poboljšanjem stanja bolesnika, laboratorijskih pokazatelja upale i usporavanjem strukturnih promjena na zglobovima. Osim izravnog djelovanja na molekulu TNF - , moguća je i blokada ciljne molekule (receptora) na koju se TNF - veže. Prema tom načelu djeluje lijek etanercept koji upravo blokira receptor za TNF - , a ima sličan povoljan učinak na stanje bolesnika, laboratorijske pokazatelje upale i progresiju strukturnih promjena na zglobovima, kao i dva prethodno spomenuta.
Interleukin -1 (IL -1) je još jedna tvar koja ima važnu ulogu u pospješenju upalnog procesa u reumatskim bolestima. Primjena monoklonskog protutijela protiv receptora za IL-1,dakle, interleukin-1 receptor antagonista, anakinre (Kineret), također rezultira povoljnim učincima u bolesnikas reumatskim bolestima. Taj lijek, međutim, u nas nije registriran. Postoje i nova protutijela, usmjerena na neke druge čimbenike upalnog procesa (npr. na limfocite CD20+), a također, u nas ili nisu registrirani ili pak nisu registrirani za liječenje reumatskih bolesti.
Blokatori TNF - primjenjuju se intravenskim ili potkožniminjekcijama, što ponešto otežava njihovu praktičnu primjenu. Imaju povoljniji učinak u kombinaciji s lijekom metotreksatom pa se tako i primjenjuju. Iako je njihov povoljan učinak nedvosmisleno dokazan, nepovoljno je da se nakon prekida uzimanja lijeka bolest ponovno pojavljuje. To znači da postoji potreba za njegovim stalnim uzimanjem. S obzirom na to te na njihovu visoku cijenu, biološke lijekove u liječenju upalnih reumatskih bolesti primjenjujemo samo u onih bolesnika u kojih se nikakvim drugim lijekovima ne može postići zadovoljavajući učinak na tijek bolesti. Propisuje ih liječnik subspecijalist reumatolog, a na osnovi kriterija koje je donio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.
Prije početka primjene bioloških lijekova potrebno je učiniti neke laboratorijske pretrage. To se ponajprije odnosi na krvnu sliku, te nalaze funkcije jetre i bubrega, što po potrebi treba ponavljati i tijekom liječenja. Učinak liječenja očituje se brže nego s dosadašnjim lijekovima koji mijenjaju tijek reumatskih bolesti, a klinička i laboratorijska evaluacija učini se nakon 12 tjedana primjene, kada se odlučuje treba li nastaviti liječenje.
Većina nuspojava bioloških lijekova je blaga i nestaje smanjenjem ili izostavljanjem uzimanja lijeka. Nuspojave se najčešće odnose na kožne reakcije na mjestu uboda kod lijekova koje se primjenjuju u obliku potkožnih injekcija, odnosno infuzijske reakcije kod onih koji se primjenjuju intravenski. Kako ovi lijekovi snažno utječu na obrambeni sustav organizma, najneugodnija potencijalna opasnost su infekcije, a posebno reaktiviranje tuberkuloze. Stoga se svim bolesnicima prije započinjanja liječenja treba učiniti potkožni test na tuberkulozu (tzv. PPD), a bilo bi uputno učiniti i rendgensku sliku pluća. Potreban je oprez i prilikom primjene cjepiva s oslabljenim živim mikroorganizmima. U slučaju razvoja nuspojava potrebno je potražiti savjet liječnika koji će odlučiti o tome treba li lijek i dalje uzimati ili ne, ili možda samo smanjiti njegovu dozu, odnosno po potrebi poduzeti potrebne dijagnostičke i terapijske mjere. Iako za većinu lijekova iz ove skupine nije dokazan teratogeni učinak, kao i brojne druge lijekove i njih je poželjno isključiti prije začeća i tijekom trudnoće i dojenja, o čemu se također treba posavjetovati s liječnikom.
Zaključujemo da je s pojavom bioloških lijekova ostvaren znatan napredak u liječenju upalnih reumatskih bolesti, a primarno reumatoidnog artritisa, psorijatičnog artritisa i ankilozantnoga spondilitisa. Ti lijekovi uvelike mogu smanjiti simptome i znakove tih bolesti, a time i olakšati život bolesnicima. Naravno, stalno se provode istraživanja za pronalazak novih lijekova koji će biti još učinkovitiji, a s manje nuspojava.

Midrijatik - tvar za širenje zjenica npr. Atropin kapi za oko

leukocitna esteraza (skrining za piuriju) -na analizi urina
Leukocitnu esterazu proizvode polimorfonuklearni leukociti. Ako je pozitivan, to upućuje na veliku vjerojatnost da je izolirani mikroorganizam pravi uzročnik bolesti, a ne samo pripadnik flore koja je zagadila uzorak.

Piurija.
Pojava veće količine leukocita ili gnoja u urinu

Infekcije urinarnog trakta kod djece
http://porodicnamedicina.com/download/u ... _djeca.pdf

hepatogram

skup proba za funkcionalno ispitivanje jetre, nama se to svodi na ovo:
- aspartat transaminaza (AST),
- alanin transaminaza (ALT),
- y-glutamil-transpeptidaza (y-GT)
- alkalna fosfataza (AF);

Tuberkuloza kostiju i zglobova


Mikobakterije mogu biti prouzrokovači infekcije zglobova i kostiju. Zahvatanje skeletne muskulature ima sporu kliničku evoluciju. Lokalne inflamatorne promene neopaženo, podmukolo dovode do destrukcije i mogu sponatno da prelaze kroz faze egzacerbacije i remisije. Sistemski simptomi su često dosutni.

Uzrok nastanka
Tuberkuloza kostiju i zglobova nastaje kao posledica limfohematogenog širenja bacila iz ekstraartikularnog fokusa infekcije, ili u nekim slučajevima širenjem infekcije iz susednih žarišta.

Klinička slika
Tuberkuloza u kostima zgloba može da ostane "uspavana" nekoliko godina dok se ne aktivira. Osteoartikularna tuberkuloza može da zahvati bilo koju kost ili zglob, burzu ili tetivu, ali je najčešće lokalizovana na velikim nosećim zglobovima i pršljenovima. U toku tuberkuloznog procesa stvara se specifično granulaciono tkivo sa kazeifikacijom koja razara zglobnu hrskavicu i kosti odnosno telo pršljena i intervertebralni diskus.

Tuberkuloza kičme (Pottova bolest) lokalizuje se u torakolumbalnoj kičmi od VI dorzalnog do III lumbalnog pršljena. Bolest počinje na prednjim ivicama pršljena i diska, progredira do suženja intervertebralnog prostora, destrukcije vertebralnih platoa i kolapsa pršljenskog tela, usled čega dolazi do akutne kifoze i karakterističnog deformiteta kičme u vidu gibusa (grba). Infekcija može da se lokalizuje na jednom ili na više pršljenova. Ove promene su praćene lokalnim spazmom i bolom koji se pojačava noću, dovodi do promena u stavu, hodu i raspoloženju bolesnika. Kasnije, mogu da nastanu hladni paravertebralni apscesi i različite neurološke komplikacije, zbog kompresije medule apscesima i granulacionim tkivom. Apscesi mogu prodirati uz i niz kičmu do prepona, duž rebra, vrata i sternuma.

Tuberkulozni artritis najčešće protiče pod slikom subakutnog monoartritisa velikih nosećih zglobova (kuk, koleno, skočni zglob) koji nastaje postepeno. U predelu kuka javlja se topao i testatst otok, zatim atrofija mišića i pojava regionalnih limfnih žlezda. Testast, više bled i topao otok koji duže traje na kolenu, praćen smanjenom pokretljivošću i hramanjem ukazuje na moguću tuberkulozu. Kasnije može da dođe do ograničenja svih pokreta, do fiksacije noge u fleksiji, adukciji i unutrašnjoj rotaciji, a mogu se naći i hladni apscesi i fistule. Osteomijelitis može da se javi i bez zahvatanja zgloba, obično se manifestuje lezijom (najčešće) u predelu metafize dugih kostiju mada mogu biti zahvaćene i druge kosti.

Dijagnoza
Postavlja se na osnovu anamneze, kliničke slike, laboratorijskih nalaza, radioloških promena, histološkog pregleda kosti ili sinovijalnog tkiva, a definitivno se potvrđuje dokazom M.tuberculosis u sinovijalnoj tečnosti ili u zahvaćenom tkivu dobijenom, bilo zatvorenom ili otvorenom biopsijom.

Lečenje
Ukoliko se dokaže tuberkulozna infekcija, lečenje se sprovodi primenom tuberkulostatika i mirovanjem. Lečenje traje najmanje godinu dana. U zakasnelim slučajevima potrebno je hirurško lečenje. Prognoza je dobra ako se dijagnoza rano postavi i sprovede adekvatno lečenje.

Trombocitopenija

Trombocitopenija (trombopenija) pojam je kojim se označava smanjen broj trombocita u krvi, čiji je broj u normalnim okolnostima 150 do 400/nL krvi.

Trombocitopenije mogu biti prirođene (rijetko) ili stečene. Mogu biti primarne, gdje je trombocitopenija glavni poremećaj, ili sekundarne, kada je trombocitopenija popratna pojava uz neku drugu bolest.Obično, niska razina trombocita ne vodi do kliničkih problema. Ponekad, može doći do modrica, posebno purpura na podlakticama, krvarenje nosa i/ili krvarenje desni.Važno je uvjeriti se kako druge krvne stanice, poput crvenih krvnih stanica (eritrocita) i bijelih krvnih stanica (leukocita), nemaju sniženu razinu prisutnosti u krvi.

Homeopatija je djelotvoran sustav liječenja koji nastoji u bolesne osobe stimulirati vlastitu prirodnu sklonost organizma samoizlječenju malim količinama supstancija prirodnog podrijetla. Temeljni princip homeopatije je slično se sličnim liječi (similia similibus curentur). Taj stav se odražava i u pojmu homeopatija, složenom od grčkih riječi homois (sličan) i pathos (bolest).

http://www.homeopatija.hr/sto_je_homeopatija/

D-DIMERI

Završni proizvod u procesu zgrušavanja krvi je fibrin. Pri razgradnji stvorenog fibrinskog ugruška oslobađaju se sastojci ugruška D-dimeri. Njihovo povećano prisustvo ukazuje na povećano stvaranje ugruška.

Ovaj screening-test je od dijagnostičke važnosti za otkrivanje DIK (diseminirane intravaskularne koagulopatije) i akutne vaskularne bolesti, uključujući plućnu emboliju i duboku vensku trombozu a to su stanja koja se teško otkrivaju samo s kliničkim pregledom.

Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: < 250 µg/L

Povišeno:
Povišene vrijednosti D-dimera mogu se naći u trombotskim bolestima, zatim u tumorskoj progresiji ili metastazama.

Sniženo:
Kod arterijskih tromboza, gdje je količina D-dimera jedva mjerljiva

UKUPNI PROTEINI

Proteini u krvi imaju mnoge funkcije: zaštitna uloga od infekcije, održavanje koloidno – osmotskog tlaka, djeluju kao puferi i kao takvi imaju ulogu u održavanju acido – bazne ravnoteže, imaju transportnu funkciju, pojedini proteini imaju specifične funkcije (enzimi, hormoni, komplement, inhibitori, enzimi, faktori koagulacije, hemoglobin).

Ukupni proteini u serumu su zbroj svih proteina u krvotoku i najveća su komponenta krvi. Mjerenje ukupnih proteina koristi se u dijagnostici i terapiji raznih bolesti jetre, bubrega i koštane srži, kao i ostalih metaboličkih i nutricijskih poremećaja.
Odstupanje ukupnih proteina u serumu od referentnih vrijednosti ukazuje na disproteinemiju ili poremećaj ravnoteže vode. Ova dva stanja mogu se razlikovati dodatnim provođenjem elektroforeze proteina seruma i određivanjem hematokrita.
Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: 66 – 81 g/L

Povišeno:
Povećana koncentracija ukupnih proteina javlja se prilikom dehidracije, paraproteinemije i mijeloma, a katkad i u kroničnim bolestima kao ciroza jetre, sarkomu, kroničnim upalama i autoimunim bolestima.

Sniženo:
Smanjena koncentracija proteina javlja se pri prekomjernoj hidrataciji, gubitku proteina iz organizma, smanjenoj sintezi proteina ili pojačanoj razgradnji proteina, npr. u hipertireozi ili dijabetesu melitusu. U teškom nefritisu, naročito nefrozi, proteini se gube putem urina, kod opeklina koje zahvaćaju veću površinu gube se kroz oštećenu kožu, a kod enteritisa s teškim proljevima putem crijeva. Zbog smanjene sinteze proteina, hipoproteinemija se nalazi kod teških jetrenih bolesti, u kojima je zbog smanjene funkcija jetre smanjena i sinteza albumina. Nadalje, proteini su smanjeni pri nedostatku proteina u hrani malapsorpciji, tuberkulozi i malignim bolestima.

ASO (AST-O)

ASO je test kojim se mjeri prisutnost i količina antitijela na streptokok grupe A.
Streptokok grupe A (Streptococcus pyogenes) je jedan od najčešćih uzročnika bakterijskih infekcija kod ljudi. On uzrokuje bolesti poput akutne reumatske groznice, akutnog glomerulonefritisa, akutnog faringitisa, sinusitisa, pneumonije, septične šarlah-groznice, gangrene i limfangitisa. Streptolizin O je hemolizin kojeg stvara streptokok grupe A. Kod zaraženih osoba streptolizin O djeluje kao proteinski antigen na kojega bolesnik odgovara stvaranjem protutijela. Titar tih protutijela počinje rasti najranije za 1 tjedan, a najveću vrijednost postiže 3-6 tjedan nakon infekcije. Ukoliko izostanu komplikacije i ne dođe do ponovne zaraze, titar ASO obično padne na razinu prije infekcije unutar 6-12 mjeseci.
Ukoliko se ne liječi, može doći do reumatske groznice ili akutnog glomerulonefritisa.

Referentne vrijednosti: Muškarci i žene: ≤ 200 lU/mL

Povišeno: Povišene vrijednosti ukazuju na infekciju streptokokom grupe A.

Reumatska groznica

Reumatska groznica (RG) je bolest koju pokreće bakterija koja se zove streptokok. Ona nastaje nakon nelečene ili nepravilno lečene infekcije gornjih disajnih puteva izazvane ovom bakterijom. Glavni simptomi bolesti se ispoljavaju na zglobovima i srcu, a ređe na nervnom sistemu i koži. Bolest može da dovede do trajnog oštećenja srca. U opštoj populaciji česta je streptokokna infekcija ždrela, međutim samo će mali broj osoba oboleti od RG. Da bi se bolest razvila potrebni su izvesni uslovi. Jedan od njih su nasledni faktori. Kod osoba koje imaju urođenu sklonost za nastanak ove bolesti, imunski sistem, čiji je zadatak odbrana
organizma, nakon kontakta sa bakterijom reaguje ne samo protiv nje, već i protiv sopstvenih tkiva i organa. U praksi je teško predvideti ko će oboleti od RG. Međutim, uticaj okoline i streptokoka značajni su spoljašnji faktori koji pogoduju nastanku bolesti. Samo pojedine vrste streptokoka su sposobne da pokrenu RG. To znači da je rizik da neko oboli od RG veći, ukoliko određeni tipovi streptokoka inficiraju osobu koja već ima naslednu sklonost. Važan faktor sredine je prenaseljenost na malom prostoru (unutar porodice, vrtića, škole, kasarne) jer olakšava prenos infekcije sa jedne osobe na drugu.

Post-streptokokni artrtis

Ukoliko se nakon infekcije ždrela streptokokom pojavi upala zglobova, ali bez drugih znakova koji su prethodno opisani i karakteristični za reumatsku groznicu, radi se o bolesti koja se zove poststreptokokni reaktivni artritis. Period od infekcije ždrela do pojave artrtisa je mnogo kraći nego kod RG. Artritis nema «šetajući «karakter. Upalom može biti zahvaćen bilo koji zglob, mada su najčešće zahvaćeni zglobovi šaka. Može da traje i više meseci i slabo reaguje na terapiju aspirinom
i antireumaticima. Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkih znakova upale zglobova i dokaza o prethodnoj streptokoknoj infekciji (povišena vrednost ASTO). Dokazano je da se kod nekih bolesnika u kasnijem toku bolesti može razviti karditis. Neki lekari smatraju ovu bolest blažim oblikom RG. Zato se preporučuje antibiotska zaštita, redovno i vrlo
pažljivo praćenje bolesnika, da bi se na vreme otkrili znaci karditisa.

INFEKTIVNA MONONUKLEOZA

Infektivna mononukleoza je akutna zarazna bolest djece i mlađih osoba karakterizirana febrilitetom, generaliziranom limfadenopatijom, hepatosplenomegalijom, te čestom pojavom angine. Uzročnik bolesti je EBV (Epstein-Barrov virus) (2, 3). Dijagnoza sindroma infektivne mononukleoze postavlja se na temelju karakteristične kliničke slike, a od laboratorijskih pretraga potrebno je načiniti SE, CRP, KKS (s naglaskom potrebe procentualne diferencijacije pojedinih vrsta leukocita u krvnom razmazu), te hepatogram (bilirubin, AST, ALT, LDH). U obradi limfadenoaptije može se načiniti citološka punkcija. Etiološka dijagnoza se postavlja serologijom (ELISA na EBV)