Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."
Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina."

POSVEĆENO PISMO
26. veljača 2010 u 9:42

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bi stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti.
Spavao bih malo, vise bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bi se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, nego i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću.

Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh. Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje,
htio bih ti reći da te veoma volim. Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar;
nađi vremena i reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.


GABRIEL GARCIA MARQUEZ, istaknuti 74-godišnji kolumbijski pisac, autor "Sto godina samoće",dobitnik Nobelove nagrade,boluje od raka.
Povukao se iz javnog života, a svojim prijateljima poslao je "Posvećeno pismo".
vrijedi pročitati pa toplo preporučujem.

Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Vidjet ćeš kako nailazi na mnoge kušnje.
U proljeće, radovat ćeš se gledajući ga kako mu cvjetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snjegove i hladne vjetrove koje dolaze sa sjevera.
Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom ljetnom suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako žeđa u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom ljetnom kišom kako bi utažilo žeđ.
Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti darovao prelijepe krajolike? Ali primjećuješ li njegovo ukočeno tijelo na hladnoj kiši u ledenom prosincu? Uočavaš li zebnju kad mu vjetrovi odnose list po list?
Zimi će ti se svidjeti vijugave siluete koje bijeli snijeg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snjega?
Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored ljepote uoči patnju.
I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju ljepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čovjeka ili stabla, ima lijepih dana ali i nevremena, oluja, tuča, suša…
Ne postoji život bez kušnje. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svaka kušnja skriva jedan trezor. Otkrit ćeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promijeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.
Kušnja te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali kušnja je poziv na uzdignuće. Zamisli što bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čahure. Zamisli koliko bi nestalo ljepote kad gusjenice ne bi prihvatile kušnju promjene.
Čovjek raste mijenjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvaćanje. Tako zrijemo prihvaćajući mnoga umiranja čitavoga životnog vijeka, umiranja vode u nova rađanja.
Ne trči prema kušnjama. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se kušnje ispriječe na putu, ne bježi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj naprijed. Idi dalje. Promatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.

Zašto se čudiš što se dobre ljude izlaže udarcima da bi se ojačali?
Čvrsto i snažno jest samo ono stablo na koje čest nasrće vjetar; od samog, naime, nasrtanja skuplja se u sebi i pušta korijenje dublje; lomljiva su stabla koja su narasla u sunčanoj dolini.

Priča o zvijezdi i šansi

Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeci sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki cas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi covjek upita: a što to vi radite? Drugi odgovara: vraćam zvijezde moru! Prvi zacudeno pita: Ali cemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: Ali za ovu ima šanse!


Poruka:
U nastojanju da pomognemo, ne možemo svima pomoći, ali ako Vam se nađe na putu prilika da pomognete učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

1. Ako ste previse otvorenog uma, ispast ce vam mozak.

2. Ne brinite se oko toga sto ljudi misle, oni to rijetko rade.

3. Odlazak u crkvu ne cini vas krscaninom. Isto kao sto stajanjem u garazi ne postajete auto.

4. Nisu traperice to sto vam guzu cini debelom.

5. Umjetna inteligencija se ne moze suprotstaviti prirodnoj gluposti.

6. Moja ideja pospremanja je prijeci sobu pogledom.

7. Niti jedan dokaz ne podupire tezu da je zivot ozbiljan.

8. Lakse je dobiti oprost nego dopustenje.

9. Za svaku akciju postoji jednak i suprotan vladin program.

10. Ako slicite na svoju sliku iz putovnice, vjerovatno vam treba putovanje.

11. Racuni putuju postom dva puta brze od doznaka.

12. Savjest je ono sto boli kad se svi ostali dijelovi osjecaju izvrsno.

13. Jedi zdravo, budi cio, umri u svakom slucaju.

14. Muskarci su sa Zemlje. zene su sa Zemlje. Pomirite se s time.

15. Nikoga nisu nikad ustrijelili dok je prao sudje.

16. Izbalansiranu dijetu cini po jedan kolac u svakoj ruci.

17. Srednja dob je kad sirina uma i uskost struka zamijene mjesta.

18. Propustene prilike su uvijek bolje od onih ostvarenih.

19. Stara krama je ono sto ste godinama cuvali i bacili tri tjedna prije nego sto vam je zatrebalo.

20. Uvijek postoji jedna budala vise nego sto ste racunali.

21. Iskustvo je predivna stvar. Omogucava vam da prepoznate gresku kad ju ponovite.

22. Bas kad uspijete spojiti kraj s krajem, oni ih rasire.

23. Ne tezi vise od svog frizidera!

24. Netko tko razmislja logicno lijepi je kontrast stvarnom zivotu.

25. Ako morate birati izmedju dva zla, odaberite ono koje jos niste probali.

NISU NA PRODAJU
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizz i torte. Nisu se mogli odlučiti. Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
>>Vidite<<, objašnjavala je žena, >>mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer.<<
>>Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije<<, nastavio je čovjek.
>>Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti<<, ponovno će žena, >>i onda kada nas nema... Nešto što će je veseliti kad bude sama.<<
>>Žao mi je<<, nasmiješi se ljubazno prodavačica.
>>Mi ne prodajemo roditelje.<<

Odlučiti se imati dijete jest zadužiti se kod njega na najveći dug koji ljudski um može zamisliti. Svi mališani dolaze k nama s pozivnicom na život i kažu nam: >>Zvao si me, ja sam tu: što ćeš mi dati?<< Ovdje započinje svaka odgojna zadaća.

ŠTO JE TO LJUBAV

Grupa istraživača zadala je djeci od 4-8 godina jedno pitanje: “Što je to ljubav?“ Odgovore koje su dobili bili su opširni i duboki. Nitko se nije nadao takvim objašnjenjima.

Kad je moja baka dobila artritis više se nije mogla naginjati i lakirati nokte na nogama. Pa je moj djed preuzeo taj dio posla na sebe, čak i kad je sam dobio artritis nije prestao. To je ljubav!– Rebecca, 6 godina

Kad te netko voli on na poseban način izgovara tvoje ime.I ti znaš da je tvoje ime sigurno kada se nalazi u njegovim ustima – Bill, 4 godine.

Ljubav – to je kad ideš nekamo jesti i daješ nekome veći dio svojih prženih krumpirića ne tražeći ništa zauzvrat. – Daisy, 6 godina. Ljubav – to je kad se smiješ čak i kad si umoran. – Terry, 4 godine.

Ljubav – to je kad moja mama radi kavu mom tati te otpije gutljaj, prije nego mu da šalicu, da se uvjeri da je kava finog okusa. – Danny, 7 godina.

Ljubav – to je kad kažeš dečku da ti se sviđa njegova košulja i onda je on nosi svaki dan. – Nancy, 7 godina.

Ljubav – to je kad ti tvoj mali psić liže lice, čak i onda kad si ga ostavio samog cijeli dan. – Mary-Ann, 4 godine.

Kada voliš nekoga, tvoje trepavice se cijelo vrijeme spuštaju i podižu, gore-dolje, a ispod njih vidiš samo svijetle zvijezde. – Caren, 7 godina.

Ljubav – to je kad mama vidi tatu u kupaoni i ne misli da je to ružan prizor. – Mark, 6 godina.

Ako ne voliš, ni u kojem slučaju ne smiješ govoriti “volim te”. Ali ako voliš onda to moraš stalno ponavljati. Ljudi zaboravljaju. – Jessica, 8 godina.

I, na kraju – autor Leo B., jednom je objasnio smisao ovakvog istraživanja. Njegov cilj je bio pronaći najpažljivije dijete. Pobjednik je bilo četverogodišnji dječak, čiji je stari susjed nedavno ostao udovac… Vidjevši da starac plače, dječak je ušao u dvorište, popeo mu se u krilo i jednostavno je tamo sjedio. Kada ga je majka upitala što je rekao susjedu, dječak je odgovorio:

“Ništa. Samo sam mu pomogao plakati”

Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem. “Čini mi se da vam treba šalica dobre kave”, rekao je i povukao se u kuhinju.

Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih… Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrhane i polupane…

”Poslužite se.”

Mjerkanje tuđe šalice…

Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: “Lijepe i skupocjene začas su planule.” Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Nastavio je: “Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa.”

”A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom… A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice.”

”Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu… – poput šalice. Alati za držati život. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo.”

”Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživati u kavi. Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno. Govore ljubazno. Vole velikodušno.”

O životu danas i onom što ostavljamo za sutra

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i reče: “Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno.”. Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku “specijalnu priliku”. “Dobro… ja mislim da je sada prigodna prilika za to”. Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu.
Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče: “Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan”. Još uvijek mislim na njegove riječi… one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze…”jednog dana” i “jednog od ovih dana” su nestale iz mog rječnika.
Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani.
Smeta me što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja “jednog dana” htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati “jednog od ovih dana”. Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti nas život sa smijehom ili radošću.
I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan… Svaki dan, svaki sat, svaka minuta… je specijalan.

KUTIJA POLJUBACA

Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar.
Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je božićno vrijeme.
Slijedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla:
"Tata, to je za tebe."
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio. Kćerkicu je prekorio:
"Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto i nađe?"
Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla:
"Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe." Tata je bio ganut. Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra...

DARUJTE LJUBAV

predivno

Tri osobe su se jednoga dana zaustavile pred velikom i opasnam rijekom. Sve tri su željele prijeći na drugu stranu gdje ih je čekao važan posao.

Prva bijaše lukavi trgovac, vješt u pridobivanju ljudi. Kleknuo je i pomolio se: >> Gospodine, daj mi hrabrosti da se bacim u ovu brzu rijeku i da je preplivam. Na drugoj me obali čekaju veliki poslovi kojima ću udvostručiti zaradu. Moram to odmah učiniti.<< Ustane i baci se u rijeku. Valovi su ga odnijeli zauvijek.

Druga osoba bijaše po hrabrosti poznati vojnik. On stane mirno te se pomoli >>Gospodine, daj mi snage da savladam ovu prepreku. Želim pobijediti rijeku, jer se cijeli život borim za slavne pobjede.<< Baci se bez oklijevanja, no rijeka ga svom snagom povuče u svoje dubine.

Treća osoba bijaše žena. Na drugoj su je strani čekali muž i djeca. Ona je također kleknula da se pomoli: >>Gospodine, pomozi mi, savjetuj me mudro kako da prijeđem ovu opasnu rijeku.<< Ustane i ugleda pastira kako čuva stado ovaca. >>Postoji li način da prijeđem na drugu obalu?<< upita ga žena.

>>Ondje dolje iza nasipa je most<<, odgovori pastir.

Ponekad je potrebno malo poniznosti i netko će nam pokazati pravi put.

Dječak i ograda

Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi. Njegov otac dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

Dva anđela



Dva putujuća anđela zaustavila su se kod bogate obitelji, da prenoće. Obitelj nije bila ljubazna i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste, smjestili su ih u malu sobu u hladnom podrumu.

Kada su pripremili krevete za spavanje, stariji je anđeo primjetio rupu u zidu i popravio je. Tada ga je mlađi anđeo upitao zašto je popravio rupu. Stariji anđeo je odgovorio: “Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine”.

Sljedeće noći anđeli su došli u vrlo siromašnu kuću. Ljubazan domaćin i njegova žena su s njima podijelili svoju večeru i dozvolili im da prespavaju u njihovom krevetu, da bi se dobro naspavali i odmorili.

Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na njivi.

Mlađi je anđeo bio istinski bijesan i pitao starijeg anđela kako je mogao to dozvoliti:

“Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao.

Drugi domaćin ima vrlo malo i uprkos tome nas je ljubazno primio, nahranio i čak dozvolio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dozvolio da njegova jedina krava ugine”.

Drugi anđeo je opet odgovorio:

“Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine. Kada smo bili u hladnom podrumu, primjetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato.

Posto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan dijeliti svoje bogastvo, popravio sam rupu zato da više ne može naći to zlato.

Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje.

Stvari nisu uvijek takve kakvima se čine”. Ponekad se desi točno to, kada se stvari ne odvijaju tako, kao što bi morale.

Jedino je potrebno vjerovati u to, da je svaki takav događaj tvoja prednost.

Vremenom ćeš saznati… Neki ljudi brzo dođu u naš život i brzo odu iz njega…

Neki ljudi nam postanu prijatelji i dugo ostanu u našem životu…

Ostave lijepe tragove u našim srcima…

I nikada više nismo isti kao sto smo prije bili, jer smo upoznali dobrog prijatelja !!!

Jučer je povijest.

Sutra je zagonetka!

Danas je poklon.